Mr. B. - prošla godina dana...

Za neke je stvari jednostavno suvišna riječ ili komentar. Oni koji su me imalo kroz riječi na ovom blogu upoznali, shvatit će:

Perspektive

Perspektive
Seljak se žali.
Krava je ubijena. Nema više mlijeka niti mesa. Razlog?
Nije imala žutu oznaku. Sramota. Svatko normalan zna da krava mora imati žutu oznaku. Bez oznake porijekla krave nema razloga živjeti.
Pitam se, samo, koliko će vremena proći dok represivni sustav iz istog razloga ne počne privoditi ljude?
Miran sam. Na revere nam, ipak, neće zakačiti žute zvijezde.
Pod jedan: To ne bi bilo nimalo originalno.
Pod dva: Stavili su ih na zastavu.

Zašto čitam te budalaštine?

" Pitate me što je knjiga? Pa... "Knjiga je ljupkost, vrt prekriven prelijepim cvijećem, čarobni tepih na kojem se leti u neznane krajeve..." ... Izgovorio ju je Sidney Greenstreet u filmu Dimitrijeva maska, a učinio je to držeći pištolj uperen u Petera Lorrea koji je glumio pisca. To je značiilo da i najokorjelije ljude može osvojiti privlačnost čitanja. Poslušajte komentar Georgea C. Scotta u koži generala Pattona u vezi s knjigom koju je napisao njegov najopasniji protivnik: "Rommele, veličanstveni gade pročitao sam tvoju knjigu... "
U Bez ljubavi Spencer Tracy kaže "Knjige su mi draže od ljudi jer knjige te ne izdaju" , u Amerikancu u Parizu Gene Kelly koristi knjižnu usporedbu kao kompliment za udvaranje: "Pa ... hmm... s koricama poput vaših, nemoguće je poželjeti saznati što se nalazi unutar same knjige", u Bananama pak Woody Allen otkriva neke svoje književne ukuse: "Sjećam se, kad sam bio mali ukrao sam pornografsku knjigu na Brailleovom pismu. Dirao sam prljave dijelove... " ; u Središtu oluje Bette Davis je knjižničarka koju progone mekartisti budući da u knjižnici drži i ljevičarske knjige: "Zapamtite! Od danas ćete morati prijeći preko mojeg leša ako želite ukloniti makar i jednu knjigu iz moje knjižnice!"
Pa se opet susrećemo s Woodyjem Allenom, za njega i Diane Keaton kao i za Billyja Crystala i Meg Ryan, suživot dvije osobe koje se vole označavaju zajedničke biblioteke. Ali ima jedna glumica s kojom ne bih nikada mogao živjeti. Julie Christie koja u Darlingu kao i "vatrogasci" iz Fahrenheita 451, uništava (strava i užas!) cijelu biblioteku vičući "Mrzim knjige!"
Tko zna... kad dobro promislim, možda je u pravu. Naime, mi bibliofili nemamo osjećaj mjere, a oni koji imaju tu nesreću da su u vezi s nama trebaju se pomiriti s prenošenjem prtljage koja bi bila izazov za Schwarzeneggerove mišiće, s nemogućnošću najsitnije promjene u namještanju kuće, s eliminacijom nekih suvišnih troškova zbog drugih, mirenjem s činjenicom kako je bankovni račun vječno na rubu opasnosti...
S druge strane u obranu nas bibliofila Mark Twain je govorio otprilike ovo "Svaki trošak za knjige, uključujući onaj koji dolazi do ruba rasipnosti opravdan je trošak" a budući da je M. Twain bio genij, ja mu se svakako neću suprotstavljati. Onaj tko voli čitati razvije neku vrstu proždrljivosti prema knjigama. Strastveni bibliofil neće nikada na noćnom ormariću držati samo jednu knjigu nego će skupiti hrpu njih... baš kao što i na najkraće putovanje neće ponijeti samo jednu knjigu nego barem tri ili četiri baš zati da bi bio siguran da će moći odabrati, promijeniti štivo ako mu se slučajno knjiga ne svidi. Ne treba reći da bibliofil putnik uopće neće ni pogledati knjige koje je ponio sa sobom budući da će za vrijeme putovanja imati prilike za kupovinu drugih... "

- Jeste li pročitali sve ove knjige?

"Sad ću si dopustiti da vam dam odgovor koji sam dao već puno puta. Ne mogu reći da sam pročitao svaku riječ u njima, ali znam točno što sadrže. Kad mi treba informacija, podatak, odmah znam gdje ću ga potražit, naravno pod uvjetom da uspijem odmah pronaćio knjigu. Iskreno, uspijevam održati određeni red ali kao što znate, ponekad se knjige zabavljaju tako što iritiraju svoje vlasnike. Npr. odložite jednu na pisaći stol, okrenete se za trenutak i knjiga je nestala, možete provesti sate u potrazi za njom, budite sigurni da je nećete naći. Zatim, nakon što ste se predali i kupili drugi primjerak ili se snašli na neki drugi način odjednom knjiga se pojavljuje točno tamo gdje ste je čitave sate tražili. Misterij... "

- Uh, dakle prema vama knjige žive vlastitim životom?

"Svakako. Svi pošteni ovisnici o knjigama zanaju za neke pojave kao na primjer onu koja krši Zakon o zadanoj veličini tijela. Imatte nove police za knjige, potpuno prazne, uhvati vas entuzijazam i počnete ih slagati prema svojoj omiljenoj klasifikacijskoj metodi. Ne obazirete se na razlike u formatima, sve knjige povijesne tematike stavljate na jedno mjesto, filozofske na drugo itd. Nažalost, utopija traje vrlo kratko. Nakon što kupite još knjiga, pa još prisiljeni ste se predati. Počet ćete slagati knjige prema formatu: džepna izdanja uz džepna A4 uz A4 i tako dalje, to vam omogućuje da izbjegdnete "prazni prostor" o mudrim pomicanjem polica napravit će se mjesta i za druge knjige. Naravno, sljedeći korak je dvostruki red, bolna odluka ali udvostručuje volumen. "

- Zatim dolazi podrum?

"Nipošto! Nipošto podrum! Bibliofil mora imati knjige na dohvat ruke. Dvostruki red već je vrlo velik kompromis. Kao što svaki bibliofil savršeno zna, knjiga koja se spremi u kutiju i odnese u podrum gubi 99% svoje funkcije koja se sastoji od toga da je se može prelistati i pomilovati u bilo kojem trenutku kad se želja pojavi što se, očigledno, može dogoditi i u dva ujutro. Da, bibliofilov um nije nikada toliko aktivan i svjestan kao usred noći. Usput, nikad ne posuđujte knjige drugim bibliofilima, nećete ih ponovno vidjeti. Ćak i najpošteniji pojedinci poput jednog urednika kojeg znam ne smatraju krađu knjige smrtnim grijehom. Odnijeti knjigu u podrum jednako je njenu poklanjanju ili prodaji antikvarijatu.
Korak nakon drugog reda jest smještanje knjiga vodoravno u ono malo prostora između reda knjiga i gornje plohe. Tada, i tek tada dolazi do neobjašnjive pojave koju sam spominjao a to je da sad kad je svaki kvadratni milimetar neumolljivo pun, na policama nema mjesta ni za iglu sudbina svake nove knjige je ležanje na podu ili ispod kreveta. A ipak, nakon nekog vremena te knjige tajanstveno pronađu mjesto zajedno s drugima. Kako? Gdje? Dobro znamo da prije nisu mogle stati a ipak su tamo uredno složene po policama. Kako je to moguće?"

- Aha, pa kako je to moguće?

"Tko to zna... Bibliofil se nejasno sjeća da je nešto malo pomakao tamo, nešto onamo... uglavnom sve je skriveno nekakvom mutnom amnezijom. Moje je mišljenje da se neki pripadnici malog naroda bave slaganjem prepunih biblioteka ili da postoji nekakva međudimenzionalna barijera koju prekobrojne knjige na trenutak prijeđu, nismo toga svjestni ali kad naslijepo rukom pipamo policu ona prelazi preko dimenzionalnog praga i dolazi do ogromnog planeta knjižnica gdje se, između ostalog, nalaze sve knjige koje su tajanstveno nestale iz neše biblioteke, one izgubljene, posuđene, nikada pronađene...
Da zaključimo, za nas bibliofile knjige posjeduju materijalnu vrijednost koja je veća od njihova književnog sadržaja. One su pravi fetiši. Knjige posjeduju materijalnost koja nedostaje slikama na televizoru ili na računalu. Iako se ponekad - posebno kad se radi o enciklopedijama i referentnim knjigama - digitalni tekst može pokazati praktičnijim, siguran sam da, hvala Bogu, papir nikad neće biti potpuno eliminiran. Teško je nositi računalo pod rukom ako vas odjednom uhvati želja za čitanjem u autobusu ili kupaonici, mjestu koje je kao što tvrdi Johnatan Swift, namijenjeno za čitanje a uz to nitko nikad neće uspjeti umotati ribu u elektronički list papira. "

Koliko se nas prepoznalo u ovom tekstu?
Koliko je ljudi pretpostavilo da ovaj tekst dolazi iz stripa?
Jer, danas je u percepciji strip još trivijalna, dječja literatura ali dječja literatura nije poznata po ovakvom diskruzu. Pitam se bi li pročitano zainteresiralo "nevjerne Tome" da u ruke uzmu strip, grafički roman poput "Inkala", "Mausa" ili "Sandmana"; i tako otkriju jedan sasvim novi svijet koji u pretpostavci trivijalnosti crtanog romana neopravdano drže - zatvorenim. Frederico Fellini, čijih 8 i 1/2, Amarcord... smatramo filmskim klasicima rekao je kako je strip jedini medij u kojem je moguće biti originalan. Baš zbog toga ne treba ga svoditi na šund, jer tako sami sebi zatvaramo vrata i postajemo robovi ograničenosti u kojoj se lako zabooravi kako nas je popularna kultura naučila da vrlo često ono što je za nekog šund, za drugog postaje avangarda, postaje umjetnost.
A možda je ovaj tekst čisto odgovor na pitanje: "Zašto čitaš te budalaštine?"
Pa eto... da je barem ovakvih budalaština - više.

Du levande

Hvala ti na uređaju, iako mi nisi rekao gdje se pali.
Pronaći ću, ne brini. Uvijek sam volio istraživati.
Ako ne sad, onda za deset, dvadeset godina.
Taman kad bude trebalo.

Rekao si da je bolje ne znati
i da sad kad znaš moraš živjeti.
Gledao sam kako se opijaš,
gledao sam kako se drogiraš,
gledao sam kako si prešao
na turbo-folk.

Otišao sam.
Mislio sam da si poludio.
Ima toliko pametnijih stvari
koje bih napravio kad bih znao
ili kad bih uopće želio znati
kad ću umrijeti.

Legende

Svaka pjesma
baš svaki tekst
živi zagrobni život
kao hrana za
nedovršene
misli.


Nirvana
i "All apologies"
nitko nije tako
iskreno urlao
vlastitu bol.


Gitara i kratak riff,
akustika solo izvođača
glazbeni Salinger
i crna orhideja.


Krajnosti pristupa
istom problemu.
Zombiji oko njih
sišu krv.


Nije li ovo jedini način
da prežive čak i onda
kad umru da se odmore?

Gordij

Vrijeme je presjeći čvorove
što me drže na ovom mjestu
bez volje i ideje da nastavim
u apatiju i neperspektivnost.

Brod se već dugo
opasno ljulja i čak
su štakori u boljem
drugdje.

Sjećam se
idealnih dana
kad smo imali
svete srijede
i četvrtke.

Kad smo imali
vrijeme.

Ploviti se mora
- reče kapetan.

Nema više sidra,
nema više bove.

Samo što nije
naišao vjetar.

Poštar iz Lenjingrada

Poštar sam iz Lenjingrada
što u slobodno vrijeme
svira gitaru.

Smrzavam se za čašicu votke,
isporučujem pisma i sakupljam
marke.

Revolucionari u kamenu stoje
po njima pišaju lenjingradske
ptice.

Neko tu i tamo ubaci rublju,
a netko me pljune pravo
u lice.

"Nađi pošten poso, bježi odavde",
a nema nikog drugog da nahrani
ptice.

Vidim ispred sebe ženu-pauka
i kažem joj zar nisi ti muško
a ona se smije ispletenoj mreži.

U njenom stanu preparirani kukci,
sve neki isti, naivni mulci što se
uloviše na zaslađen lijepak.

Sada pijem na litre votke,
gubim pisma i prodao sam
marke.

Zapišah i revolucionare
čija imena u kamenu
stoje.

Postadoh poštar iz Lenjingrada
bez slobodnog vremena
za svirat gitaru.

Ne osjećam se

Ne osjećam se piscem,
samo slažem riječi
u nizove koji naoko
imaju smisla.

Pitaš me što je,
otkad je ton
depresivan
i zašto se opet
ne javljam na
telefon.

Želiš znati ima li još
one energične
pojave koju si
tako voljela.

Mogao bih smisliti
isprike što smrde na
ustajalost i pokvarene zube

ali
ne osjećam se piscem.

Oprosti,
nismo otišli u kino
nit u muzej možda
i zato jer se bojim
da me ne ostave.

Sve je prazno
nema pogleda
niti perspektive...

Samo pokvareno
mlijeko u frižideru.

Probuđen

Pahuljama nacrtana snijega
lomim staklene iluzije
što se oko mene skupljaju
za pedeset lipa.

Krvavi tragovi na crvenom nebu
svijetle u nijansi ispijene stvarnosti
zadovoljne prodanim lažima
odmah ispod njih.

Mačevi ukršteno stoje
oko nas i čekaju
da u špaliru prođemo
ispod njih.

Nevin, bijeli put
ostavlja tragove
koje trebam slijediti.

Nijansa sive
uz prstohvat dima
na crnom, oblačnom
nebu stvarnosti
navodi na depresiju.

Zelenilo proljeća
i pokoja djetelina
za sv. Patrika
isforsirano
strše.

Svježina
i šarenilo
u mojoj glavi
su ipak stvarni.

Voda ispire zimu,
kroz oblake zraka sunca
prodire u svijest.

Dosta smo se
igrali skrivača
među drvećem
vlastitog straha.

Kiša i grmljavina
otopila je umor
skriven ispod
blata i bljuzge.

Miriši proljeće
i nevinost cvijeća,
tješimo se ispod
prevelikih kaputa.

Kristali lome svjetlost
u bojama duge.
Nemoguće je opet
postalo dohvatljivo.

Iluzija nije staklena,
mašta je na kraju
ipak bila dovoljna.

Gljive najbolje rastu
nakon kiše.
Kao i boje
nakon ideje.

Probuđen

Pahuljama nacrtana snijega
lomim staklene iluzije
što se oko mene skupljaju
za pedeset lipa.

Krvavi tragovi na crvenom nebu
svijetle u nijansi ispijene stvarnosti
zadovoljne prodanim lažima
odmah ispod njih.

Mačevi ukršteno stoje
oko nas i čekaju
da u špaliru prođemo
ispod njih.

Nevin, bijeli put
ostavlja tragove
koje trebam slijediti.

Nijansa sive
uz prstohvat dima
na crnom, oblačnom
nebu stvarnosti
navodi na depresiju.

Zelenilo proljeća
i pokoja djetelina
za sv. Patrika
isforsirano
strše.

Svježina
i šarenilo
u mojoj glavi
su ipak stvarni.

Voda ispire zimu,
kroz oblake zraka sunca
prodire u svijest.

Dosta smo se
igrali skrivača
među drvećem
vlastitog straha.

Kiša i grmljavina
otopila je umor
skriven ispod
blata i bljuzge.

Miriši proljeće
i nevinost cvijeća,
tješimo se ispod
prevelikih kaputa.

Kristali lome svjetlost
u bojama duge.
Nemoguće je opet
postalo dohvatljivo.

Iluzija nije staklena,
mašta je na kraju
ipak bila dovoljna.

Gljive najbolje rastu
nakon kiše.
Kao i boje
nakon ideje.

Momče...

Sedam ti je godina,
vrijeme je da odrasteš,
zakopaš u pijesak svoju
prvu igračku
i fotografiju
majke.

Nemoj plakati.
Muškarci ne plaču!

Hodaj i nemoj se žaliti,
znam da pijesak peče,
žedan si i teško je shvatiti,
ali ti i tako nisi tu
da postavljaš pitanja.

Zamisli rijeku,
žubori i daje ti blagoslov
za svaki sljedeći korak.
Slijedi tu misao i nek
ti život proteče.

Barem nećeš stajati u mjestu.

Nemoj se žaliti,
nema mjesta ljubomori.
Žena ti nije konkurencija.
Nemoj plakati.
Muškarci ne plaču.

Odrasti!

Zakopaj sliku majke
i prvu igračku.
Ne zaboravi!
Uvijek ih ostavi
posljednjom šansom
za povratak.

Zima

Oblačim kaput bluza
na ovu hladnoću
makar svi kažu
da nije vrijeme
za to.

Oblačim rukavice etna
da potučem poltrone,
zaboravim funkcije,
statističke derivate...

Recesija glazbe,
kreacije i mašte,
inflacija depresije,
apatije i laži.

Na kredit uzimam
malo inspiracije
bez jamaca
i odreska stiha.

Puše turbo folk
iz neodređena smjera,
oblačim kaput bluza
i ljubičasta snijega.

Nedosljednosti

Prazna je soba najbolji lijek
za dileme i patničke face
jer u trenutku kad ne želiš
ničije sažaljenje moraš
ostati sam.

Otpada strop i
svira lagani jazz,
saksafon prodire
u tvoje probleme
i improvizira tvoju
samoću.

Suhi zrak
radijatora
pokreće
strah.

Gušim se
u nedosljednosti.
Zovem te iako
je to samo
pogreška
u nizu.

Malo preskakanje ploče
i izbjegavanje istine.

Ako to činiš svjesno
da li te opravdava?
Postaje li bolje ili
je to što čujem samo
zluradi smijeh
ljubomorne samoće?

Eutanazija

Nekako smo ispali iz razmišljanja,
nespretnih i nepotrebnih razgovora
i zajedno sa zabranom pušenja
otišli u traumu.

Vidiš li skrivene namjere,
otkačene blefere i mediokritete
sa skrivenim pelinkovcem
u rukavu?

Znoj probija iz naših
iskrivljenih maštarija
s kožnom ogrlicom
i prozirnim donjim
rubljem.

Abortus u prvom licu.
Dijete u košu za smeće
iskasapljeno zaziva ljubav.

Nastavak slijedi...
u nekom od sljedećih
izgovora.

Zavjese

Zavjese su neoprane
i povukle su miris dima
u ovoj sobi u kojoj više
niti sebe ne prepoznajem.

Samo sjećanja što se
love u krug i pomalo
podmuklo igraju skrivača.

Ne gledam kroz prozor
i ne otkrivam nove perspektive
jer me zadovoljava moj svijet
u kojem sam jedini krivac za
ono što svjesno radim.

Zavjese su i dalje neoprane
i dalje vidim samo ono što
mi paše...

Samodostatnost
crtića i mašte.

Bez sredstva za čišćenje.

Zrikavčeva priča

Zrikavac u ostavi priča
o čudnom, goranskom težaku
što natečenih ruku obrađuje drvo
i čuva slaninu za u šumu poć'.

Taj mali ruksak i nešto kruha,
ploskica rakije i smirenje
sve su što želi i jedino što treba
njegovo srce i natečene vene.

Uz vatru polako kobasicu vrti
na štapu što ga otkinu sa grane,
preko puta medvjed stoji i gleda
spuštajuć glavu s poštovanjem.

Neće na njega, zato što su isti
u goranskoj priči glumci i statisti.

Tek ponekad samo, osluhnu oba
što zrikavac u ostavi priča,
jer teško je vrijeme ovo novo doba
u kojem i šuma postade roba.

Zornica

Lake su tkanine kojima je tkana
ova haljina što ti dječje naivno
pada preko listova,
lake su note koje si plesala
uz vino i violinu u ranim
jutarnjim satima.

Laki su muškarci s kojima
si lijegala da im se ni imena
ne bi sjećala.

Samo ti si teška,
kao tri kile olova
i vuče te teret
prema mulju rijeke
gdje se emocija
sakrila...

Tražila si se
između pijeska
i šarana ali
prsten više ne
sjaji...

Bacila si ga
za samostalnost.

Sad plešeš na
ciganske ritmove
dok su sve dublji
dekoltei i sve kraće
haljine.

Samo publika uvijek
isto traži, i isto se glasa.

Obećanja su dana
i zaboravljena, a
ljubav je ostala
samo u violini
i jednoj pjesmi
što se zapjeva
tek kad se spuste
čaše i dočeka
zoru ispod stola.

Tad stojiš pod ruku
sa neostvarenom
čežnjom i pjevaš
nedosanjan san
i samo tad si svoja
i sjetiš se onog sjaja
koji je ostao prsten
u mulju rijeke što
čuva emociju
kao tajnu.

Ponavljanja

Nismo više isti ljudi,
oko nas nisu isti mirisi
i naša bol se ne vidi
na sva zvona.

Sad uzmemo knjigu,
čitamo, popijemo pelin
ili podgrijemo neko jelo
prije apaurina ili nečeg jačeg.

Lobotomija u pilulama,
Thorazin
ne pali...

Emocije nemaju kontraceptiva,
ali to je tuđa ideja.

Nismo više isti ljudi,
oko nas nema iste boli
i ne izaziva se ona ista
tužna reakcija.

Sad na zalupljena vrata
samo sliježem ramenima
gledajući iznova zgaženu
prostrtu iskrenost.

Odrastanje ili otupljivanje,
pitanje je sad?

Uzimam oboje
uz rizik da se izgubim
u raspršenoj, mutnoj
svjetlosti.

Spisateljici

Nisi više tu.
Riječi odzvanjanju negdje
gdje nemam pristup.
Nema ritma, niti rime,
metafore ni opkoračenja.

Kirurški odstranjenih pravila
nadam se da i dalje pišeš.

Bilo bi šteta da rehabilitacija
ne uspije. Nije bitan doktor
ni fizioterapeut, a pogotovo
ne psiholog.

Bitna si ti i ona snaga
da riječi pretočiš u
improvizaciju.
Drugo će doći samo.
Ne brini...
Samo piši, a infekcije
ionako brzo odu
kad vide da u tebi
ima antiseptika
za izvoz.

Igra

Sve oko nas je neopipljivo
i sivo. Kasino svijetli kroz noć
i pijanci se klate ulicom u koju
ni ti ni ja ne pripadamo,
makar smo možda i pripadali
jednog prosinca. Ili decembra
- svejedno.

Ljudi blijede poput tragova
u snijegu i lica postaju sve
nejasnija dok ljeto odnosi
i posljednje što ostaje od
bjeline.

Bluz se pretvorio u turski
ritam tragično prerađen.
Mi smo se pretvorili u
ogorčene ljude što
za krive stvari uvijek
nađu razlog i vrijeme,
a djeca i dalje šetaju
na Raketama, na Vrbiku,
pored vrtića.

Srednjoškolci kradom
puše džoint, zalažu se
za dekriminalizaciju;
studenti prosvjeduju
a nitko ih ne sluša
i povijest se ponavlja.

Na sreću,
drugačiji smo nego nekad
i kordon neće pred ovu djecu
ili se bar nadam.

Sve oko nas je neopipljivo
i sivo. Još jedni izbori
i ista lica sa plakata,
namješteni osmjesi
i lažna obećanja.
Netko dobije, netko izgubi,
naljuti se pa ga izbace
uz prijetnju da se više
ne pojavi.

Nažalost,
ti više nisi ona ti,
ja više nisam onaj ja;
volim sjećanje i voliš sjećanja
ali više nemaš i ne želiš
trenutak kad nema ničeg
osim nas.

Znamo dobro i ti i ja, trik je proziran
i nije kompliciran. Netko dobije,
netko izgubi. Kasino je otvoren
i priča u noć... Nekad smo možda
i pripadali tu. Danas, više nisi
za bacanje kocke.

Rizik je veći od dobitka
i nije prosinac ni decembar
- svejedno.

Nenapisanima

Svaka neiskorištena,
ignorirana i zanemarena
šansa.

Svaki započet
pa izbrisan
ili ostavljen
tekst.

Svaka misao
u rane jutarnje sate
kad su noć i vino
svladavali samoću
ostala je negdje

gdje ne mogu do nje,
trčim, a stojim
letim, a ostajem
bez daha.

Neću stići.
Smiju se podmuklo.
Uvijek korak ispred mene,
iza nekog sljedećeg
nedostupna ugla.

Nenapisani demoni.

PNT

"Vidim više nego što primjećuješ
i osjećam više nego što pokazujem.

Ne zavaravam se.
Kad napukne kora oraha
više nema mlijeka unutra. "

Reprize

Vrte se uvijek iznova
u ljetnoj shemi kad nema
puno gledatelja pred
sve tanjim ekranima.

Vrte se kao mačke
oko vruće kaše
prodavajuć nam
uvijek iste, dosadne
ispričane priče.

Vrte se kao mi
jedno oko drugog
primjećujući one
nevidljive mrlje.

Ima li deterdženta
niti omekšivača
da nas učini bijelim?

Osjećam se kao u
nekoj drugoj priči.
Lovac u Pepeljuzi
ili vuk u Trnoružici...

Happy end ?
Isplati se probati...

Dosađujem
poput iznova
ispričane
priče...

Nedostaješ...
Stalo mi je...

Možda je vrijeme
za posebnu epizodu
i alternativni završetak
s trunkom originalnosti.

Sačuvaj nas Bože
još jedne reprize...

Slalomaši

Nismo ispunjavali onu kvotu
potrebnu za izglasavanje
dva stiha koja nitko nije
u stanju izreći.

Kada jedno šuti
drugo uzalud priča.
Besmisleno.

Tišina
kao mamac
za ispunjavanje
obostrane samoće.

Utjeha,
sa sasvim malo ljubavi
recept je za pikantno jelo,
što teško odlazi.

Šutnja i inat.
Gluma i maske.

Tišina
koju nemaš težnje ispuniti.

Ljubav s time nema veze,
koliko god se
uvjeravali drugačije.

Samo tišina
i diploma
iz poricanja.

Valjda nam zato
tako dobro i ide.

Sad i nekad

Nemamo više slatkih tajni
niti Kiki bombona.
Nemamo niti 505
s crtom.

Bronhi
od kojeg se lakše
ne diše i Kraš
za dobar dan
ili dobar san
- svejedno.

Djetinjstvo
jednostavnosti
u šalici
Kinder lade.

Mi, iskreni
u glazbi
i pokojoj kapi
iscijeđenog soka
na ignoriranoj
spužvi tolerancije.

Davnoj priči

Izbriši brojeve iz mobitela,
tamo stoje kao uspomena
na neka davna, prašinom
prekrivena vremena.

Svirao je U2,
u zelenom separeu
onog mjesta gdje
me svi znaju po imenu
a koje nikad nije bilo
na televiziji..

Nema više grofova
i plemstva oko nas,
a ti i ja smo i tako
bili relikti jednog
drugačijeg vremena.

Izbriši brojeve iz mobitela,
ne znam zašto ti još uopće
stoje tamo.

Kad oboje tako i tako znamo
da su ti spremljeni tamo gdje
najviše vrijedi.

Možeš se truditi,
možeš pokušavati
ali uvijek ćeš ih znati
napamet.

Varka

Ne idem polako i promišljeno
svojim cestama.
One ispred mene
poput zmija
skrivaju noge.
Gmižem.
Gušim se
u napadaju
tražeći smjer
ili barem drveni
putokaz.

U glavi vestern,
hitac ispaljen preko
stola na kojem je
čaša viskija
jedini zakon.

Žurim,
srljam
i ne brinem.

Sve ima svoje,
a i zmija nekad
promijeni kožu,
nekad i ona
dotakne asfalt.

I onda ju zgazi
auto u prolazu.

Dok šetah Novim Sadom...

Dok šetah Novim Sadom
ispod svjetla se rasplinuo umor
kao sapunica.
Boje su odavno nestale
i pitam se zašto svaka pjesma
liči na klišej?
Melosi su odavno isti
i gola bedra i ramena
zabodeni su u stol
kao zastava...
Počeci bude nadu,
sredina zavarava
a krajevi uvijek
nude samoću.

Čim čujem ista tri akorda
živci slabe i ton se ne pušta.
Bajaga nije bez razloga
pjevao o tišini.

Ja sam...

... statistički višak
nepravilnost polinoma
što šamara budalu.
Stvarnost od koje
više ne bježim.

Koraci su laki
poput klizanja.
Ne izvode zahtjevne,
nepotrebne figure.
Samo plove.

Otvoren um
oslobođen straha
pušta miris
dok kao vino
odbacuje pluto
ograničenja.

Lovorov vijenac
simbolička je nagrada
za pobjednika
samodiscipline.

Nitko mi ne može
uskratiti snove,
i sve što nosim
u srcu...

I to se cijeni,
jer to je
panta rei...
čak i kad
naizgled

zaboravim
tko sam.

Svira ista stara melodija
uz koju točim portugizac
u malenu, staklenu čašu
što ju milujem umjesto
malog madeža.

Nedostaje mi ona
ista pjesma uz
koju trunu dijamanti
jer nikad mi nisu
bili sasvim iskreni,
niti primarni.

Nedostaje mi ona
ista kava triput
iskreno prokuhana
i onaj isti miris
kad inahaliram...

žensko tijelo
poput buđenja
u rano jutro.

nema više
ružičaste boje
i mačkice s ovratnikom,
nema više
malog smeđeg zeca
ni čarobnog trika
koji će sve prebrisati.

samo su stihovi dovoljno
blesavi da sačuvaju
nešto od čarolije prošlosti
i vrate film na trenutak
kad ništa nije bilo važno
i kad su istina i laž
izgledali nebitni
a mi, moja draga,
nismo bili tako
slabi glumci
pred sobom
i pred tim
nametnutim
ogledalom.

gutljaj klizi,
i čaša na stalak
poljubila je stol.

samoća i sjeta
u duetu
na umjetnom,
lažnom svjetlu

očekivanja